Mato danas
Mato Lovrak, čovjek koji je djeci dao krila da vjeruju u svoje ideje i alat da obnove vlastiti mlin, i danas živi - jer ga ne damo zaboravu. Držimo ga na životu svakom pročitanom stranicom, svakim dječjim smijehom u vlaku koji ne vozi nigdje, ali stiže posvuda.
Kulturni centar „Mato Lovrak“ - srce koje i dalje kuca za Matu
U Velikom Grđevcu, Lovrakovom kraju, od 2014. godine radi Kulturni centar „Mato Lovrak“, i to ne samo kao muzej ili zbirka, nego kao živi organizam koji Lovraka iznova priča, crta, glumi, tiska, vozi i mijesi. Ova ustanova, od 2024. registrirana i kao javna ustanova u kulturi, pravi je čuvar njegove ostavštine - i nije to samo status, već potvrda da Lovrak nije prošlost, nego trajna inspiracija.
U Lovrakovom centru nalazi se Mlin družbe Pere Kvržice, u kojem je smještena etnografska zbirka s predmetima, alatima i rekvizitima koji nas vraćaju u Lovrakovo vrijeme i svijet njegovih priča. Ondje je i prava vodenica u kojoj se melje brašno – ali i mašta. Lokomotiva i vagoni iz Vlaka u snijegu nisu statične kulise – nego dio interaktivne staze kojom današnja djeca putuju u neko drugo, sporije i hrabrije vrijeme. Organiziraju se radionice, izleti, kazališne predstave, edukativne šetnje i kreativne igre. Sve ono što priče rade kad se skinu s papira i udahnu kroz igru.
Lovrakovi dani kulture — kad se svijet na trenutak zaustavi za njega
Od 1988. godine, svakog svibnja i lipnja, Lovrak se vraća kući. Lovrakovi dani kulture nisu samo kulturna manifestacija – to je kolektivno slavlje djetinjstva, zajedništva i ideala koje njegov svijet nosi. Od 1993. dodjeljuje se i prestižna nagrada Mato Lovrak za najbolji dječji roman. To je naš način da kažemo: Lovrak je postavio standard – neka pisci i dalje idu njegovim putem.
Popis dobitnika nagrade Mato Lovrak od 1993. do danas:
- 1993.: Mladen Kušec, za djelo Mama, tata i ja
- 1994.: Branka Primorac, za djelo Maturalac
- 1995.: Miro Gavran, za djelo Sretni dani
- 1996.: Nada Mihoković-Kumrić, za Lastin rep
- 1997.: Pavao Pavličić, za djelo Mjesto u srcu
- 1998.: Maja Brajko-Livaković, za djelo Kad pobijedi ljubav
- 1999.: Tihomir Horvat, za djelo Frka u Ščitarjevu
- 2000.: Želimir Ciglar, za djelo Decameron za golobrade pustolove
- 2001.: Šime Storić, za djelo Poljubit ću je uskoro, možda
- 2002.: Ana Đokić-Pongrašić, za djelo Zoe, djevojčica s vrha nebodera
- 2003.: Ivona Šajatović, za djelo Tajna ogrlice sa sedam rubina i Tito Bilopavlović, za djelo Čitaj, gospodine balavče
- 2004.: Sanja Polak, za djelo Drugi dnevnik Pauline P.
- 2005.: Zvonko Todorovski, za djelo Mrlja
- 2006.: Josip Balaško, za djelo Prerastao sam crva
- 2007.: Vladimir Bakarić, Ratko Bjelčić i Robert Mlinarec, za djelo Moji grafiti
- 2008.: Sanja Pilić, za djelo Što mi se to događa i Đurđica Stuhlreiter, za djelo Juma
- 2009.: Jadranka Klepac, za djelo Kora od jabuke
- 2010.: Nada Mihelčić, za djelo Zeleni pas
- 2011.: Lidija Kosmos, za djelo S otoka u Brod
- 2012.: Jasminka Tihi-Stepanić, za djelo Imaš fejs?
- 2013.: Snježana Babić-Višnjić, za djelo Mali krapinski pračovjek Babu
- 2014.: Ivana Guljašević, za djelo Moja slavna prijateljica
- 2015.: Melita Rundek, za djelo Izgubljena u ormaru[2]
- 2016.: Miro Gavran, za djelo Ljeto za pamćenje[3]
- 2017.: Sonja Smolec, za roman Marama s bubamarama
- 2018.: Jasminka Tihi-Stepanić, za roman Ljeto na jezeru Čiču
- 2019.: Melita Rundek, za roman Moj tata Plavac
- 2020.: Slavica Sarkotić, za roman Vrtovi duginih boja[4]
- 2021.: Ivana Šojat, za roman Oblak čvoraka[5]
- 2022.: Nena Lončar, za roman Moje srce je zec[6]
- 2023.: Martina Majić, za roman Trešnja
- 2024.: Željka Vlainić, za roman Koraci
U sklopu manifestacije izlazi i zbornik dječjih radova Darovi djetinjstva, koji ne skuplja prašinu nego crteže, priče i novinarske uratke nove generacije koja voli Lovraka kao da je danas tu s njima. Prvi zbornik tiskan je 1958./59., a danas… se još uvijek tiska. I još uvijek nas iznenade.
Susret Lovrakovih pisaca — Lovrak s perom u ruci
Pokrenut 2023. godine, Susret Lovrakovih pisaca okuplja osnovnoškolce iz cijele Hrvatske kako bi stvarali pod mentorstvom pravih pisaca. Djeca čitaju, pišu, glume, crtaju… kao da i sami pišu nastavke Lovrakovih romana. I možda i pišu?
Tko još drži Lovraka za ruku?
Osnovna škola Mate Lovraka — domovina duha
U Velikom Grđevcu, škola koja nosi Lovrakovo ime nije tek administrativna zgrada – ona je čitava scena na kojoj se Lovrak svakodnevno čita, crta, imitira i citira. U školi je i Spomen soba Mate Lovraka, uređena s ljubavlju i znanjem. Učenici te škole izrađuju plakate, organiziraju radionice, recitiraju, postavljaju kazališne predstave i pripremaju terenske nastave gdje se teorija pretvara u praksu baš kako bi to Lovrak volio — bez blefiranja, s rukama u zemlji i glavom u oblacima.
Turistička zajednica Južna Bilogora
Lovraka promoviraju i van učionica – kao kulturni brand kraja. TZ sudjeluje u organizaciji događanja, vodičima, promidžbi te surađuje s Centrom na stvaranju kulturnog turizma i edukativnog doživljaja.
Udruge, kulturno-umjetnička društva, lokalna zajednica
Oni su glas i ruke Lovrakove ostavštine – glazbom, pjesmom, likovnim kolonijama, radionicama i običajima koje oživljavaju za vrijeme Lovrakovih dana. Nitko u ovom kraju ne vidi Lovraka kao prošlost. Svatko se s njim nekako sretne – makar kao putnik u vlaku snova.
I za kraj… Mato Lovrak možda nije fizički s nama, ali zahvaljujući ljudima koji ga nose u srcu – on nikad nije bio življi.
Lovrak živi u svakom djetetu koje vjeruje da može nešto promijeniti. U svakom razredu gdje djeca čitaju, ne jer moraju, nego jer žele. U svakom mlinu koji melje iako više nema žita. Jer još ima mašte.
A dok mašte ima – Lovrak živi.