Biografija

Nakon što je završio osnovnu školu u rodnom Velikom Grđevcu, desetogodišnji Mato odlazi na školovanje u gimnaziju u Bjelovar. Upravo o tom razdoblju svoga života kasnije je pisao u romanu Gimnazijalac (1969.). Školski uvjeti tada nisu bili idealni – možda zbog činjenice da je Mato u srednju školu ali i živjeti u drugi grad sam krenuo već u dobi od deset godina, Mato je ponavljao jedan razred, i to zbog hrvatskog jezika, ali i zemljopisa, njemačkog te prirodopisa.

Tijekom srednje škole Mato je živio u predgrađu Bjelovara, kod umirovljenog učitelja. S njim je kuću dijelio i postolar koji je, pomalo neočekivano, imao presudnu ulogu u Matinom književnom razvoju – Mato mu je donosio novine iz grada, a zauzvrat je od njega posuđivao dječje romane. Lovrakova ljubav prema književnošću samo se produbljivala.

Premda se kasnije rado vraćao u Bjelovar, Mato je školovanje u tom gradu doživljavao kao teško razdoblje. Sebe je tada vidio kao „malog gimnazijalčića“ - uplašenog dječaka sa sela koji se suočava s društvenim razlikama i nacionalnim napetostima. Upravo su tada u njemu sazrijele prve spoznaje o socijalnoj nepravdi i uvjetima života - zaključio je da seoska djeca, unatoč skromnijem životu, često odrastaju sretnije nego djeca u gradu.

Nakon gimnazije upisuje Učiteljsku školu u Zagrebu, a to je razdoblje opisao u romanu Preparandist (1972.). Tijekom školovanja započinje Prvi svjetski rat, pa je Mato mobiliziran – no nije poslan na bojište, već je služio u pozadini. Školovanje je završio tek nakon rata, i to s vrlo dobrim uspjehom.

Osim poslovno, Mato se ostvario i obiteljski, oženio se Helenom Majetić, no njihova je sreća tragično prekinuta 1922. godine - Helena je preminula prilikom porođaja, zajedno s njihovim djetetom. Iako ga je ta tragedija duboko pogodila, nakon kraćeg bolovanja Mato se vratio učiteljskom pozivu.

Upravo je njegov predani rad zapazio školski nadzornik Josip Šterk, otac Zorice Šterk – Matine buduće supruge. Mato i Zorica vjenčali su se 10. studenoga 1924. godine. I sama učiteljica, Zorica je bila uspješna u svom radu te je vjerno pratila Matu na njegovom učiteljskom i životnom putu.

Mato Lovrak, čovjek koji je djeci dao krila da vjeruju u svoje ideje i alat da obnove vlastiti mlin, i danas živi - jer ga ne damo zaboravu. Držimo ga na životu svakom pročitanom stranicom, svakim dječjim smijehom u vlaku koji ne vozi nigdje, ali stiže posvuda.

Kulturni centar „Mato Lovrak“ - srce koje i dalje kuca za Matu

U Velikom Grđevcu, Lovrakovom kraju, od 2014. godine radi Kulturni centar „Mato Lovrak“, i to ne samo kao muzej ili zbirka, nego kao živi organizam koji Lovraka iznova priča, crta, glumi, tiska, vozi i mijesi. Ova ustanova, od 2024. registrirana i kao javna ustanova u kulturi, pravi je čuvar njegove ostavštine - i nije to samo status, već potvrda da Lovrak nije prošlost, nego trajna inspiracija.

U Lovrakovom centru nalazi se Mlin družbe Pere Kvržice, u kojem je smještena etnografska zbirka s predmetima, alatima i rekvizitima koji nas vraćaju u Lovrakovo vrijeme i svijet njegovih priča. Ondje je i prava vodenica u kojoj se melje brašno – ali i mašta. Lokomotiva i vagoni iz Vlaka u snijegu nisu statične kulise – nego dio interaktivne staze kojom današnja djeca putuju u neko drugo, sporije i hrabrije vrijeme. Organiziraju se radionice, izleti, kazališne predstave, edukativne šetnje i kreativne igre. Sve ono što priče rade kad se skinu s papira i udahnu kroz igru.

Lovrakovi dani kulture — kad se svijet na trenutak zaustavi za njega

Od 1988. godine, svakog svibnja i lipnja, Lovrak se vraća kući. Lovrakovi dani kulture nisu samo kulturna manifestacija – to je kolektivno slavlje djetinjstva, zajedništva i ideala koje njegov svijet nosi. Od 1993. dodjeljuje se i prestižna nagrada Mato Lovrak za najbolji dječji roman. To je naš način da kažemo: Lovrak je postavio standard – neka pisci i dalje idu njegovim putem.

Popis dobitnika nagrade Mato Lovrak od 1993. do danas:

• 1993.: Mladen Kušec, za djelo Mama, tata i ja
• 1994.: Branka Primorac, za djelo Maturalac
• 1995.: Miro Gavran, za djelo Sretni dani
• 1996.: Nada Mihoković-Kumrić, za Lastin rep
• 1997.: Pavao Pavličić, za djelo Mjesto u srcu
• 1998.: Maja Brajko-Livaković, za djelo Kad pobijedi ljubav
• 1999.: Tihomir Horvat, za djelo Frka u Ščitarjevu
• 2000.: Želimir Ciglar, za djelo Decameron za golobrade pustolove
• 2001.: Šime Storić, za djelo Poljubit ću je uskoro, možda
• 2002.: Ana Đokić-Pongrašić, za djelo Zoe, djevojčica s vrha nebodera
• 2003.: Ivona Šajatović, za djelo Tajna ogrlice sa sedam rubina i Tito Bilopavlović, za djelo Čitaj, gospodine balavče
• 2004.: Sanja Polak, za djelo Drugi dnevnik Pauline P.
• 2005.: Zvonko Todorovski, za djelo Mrlja
• 2006.: Josip Balaško, za djelo Prerastao sam crva
• 2007.: Vladimir Bakarić, Ratko Bjelčić i Robert Mlinarec, za djelo Moji grafiti
• 2008.: Sanja Pilić, za djelo Što mi se to događa i Đurđica Stuhlreiter, za djelo Juma
• 2009.: Jadranka Klepac, za djelo Kora od jabuke
• 2010.: Nada Mihelčić, za djelo Zeleni pas
• 2011.: Lidija Kosmos, za djelo S otoka u Brod
• 2012.: Jasminka Tihi-Stepanić, za djelo Imaš fejs?
• 2013.: Snježana Babić-Višnjić, za djelo Mali krapinski pračovjek Babu
• 2014.: Ivana Guljašević, za djelo Moja slavna prijateljica
• 2015.: Melita Rundek, za djelo Izgubljena u ormaru^[2]
• 2016.: Miro Gavran, za djelo Ljeto za pamćenje^[3]
• 2017.: Sonja Smolec, za roman Marama s bubamarama
• 2018.: Jasminka Tihi-Stepanić, za roman Ljeto na jezeru Čiču
• 2019.: Melita Rundek, za roman Moj tata Plavac
• 2020.: Slavica Sarkotić, za roman Vrtovi duginih boja^[4]
• 2021.: Ivana Šojat, za roman Oblak čvoraka^[5]
• 2022.: Nena Lončar, za roman Moje srce je zec^[6]
• 2023.: Martina Majić, za roman Trešnja
• 2024.: Željka Vlainić, za roman Koraci

U sklopu manifestacije izlazi i zbornik dječjih radova Darovi djetinjstva, koji ne skuplja prašinu nego crteže, priče i novinarske uratke nove generacije koja voli Lovraka kao da je danas tu s njima. Prvi zbornik tiskan je 1958./59., a danas… se još uvijek tiska. I još uvijek nas iznenade.

Susret Lovrakovih pisaca — Lovrak s perom u ruci

Pokrenut 2023. godine, Susret Lovrakovih pisaca okuplja osnovnoškolce iz cijele Hrvatske kako bi stvarali pod mentorstvom pravih pisaca. Djeca čitaju, pišu, glume, crtaju… kao da i sami pišu nastavke Lovrakovih romana. I možda i pišu?

Tko još drži Lovraka za ruku?

Osnovna škola Mate Lovraka — domovina duha

U Velikom Grđevcu, škola koja nosi Lovrakovo ime nije tek administrativna zgrada – ona je čitava scena na kojoj se Lovrak svakodnevno čita, crta, imitira i citira. U školi je i Spomen soba Mate Lovraka, uređena s ljubavlju i znanjem. Učenici te škole izrađuju plakate, organiziraju radionice, recitiraju, postavljaju kazališne predstave i pripremaju terenske nastave gdje se teorija pretvara u praksu baš kako bi to Lovrak volio — bez blefiranja, s rukama u zemlji i glavom u oblacima.

Turistička zajednica Južna Bilogora

Lovraka promoviraju i van učionica – kao kulturni brand kraja. TZ sudjeluje u organizaciji događanja, vodičima, promidžbi te surađuje s Centrom na stvaranju kulturnog turizma i edukativnog doživljaja.

Udruge, kulturno-umjetnička društva, lokalna zajednica

Oni su glas i ruke Lovrakove ostavštine – glazbom, pjesmom, likovnim kolonijama, radionicama i običajima koje oživljavaju za vrijeme Lovrakovih dana. Nitko u ovom kraju ne vidi Lovraka kao prošlost. Svatko se s njim nekako sretne – makar kao putnik u vlaku snova.

I za kraj… Mato Lovrak možda nije fizički s nama, ali zahvaljujući ljudima koji ga nose u srcu – on nikad nije bio življi.

Lovrak živi u svakom djetetu koje vjeruje da može nešto promijeniti. U svakom razredu gdje djeca čitaju, ne jer moraju, nego jer žele. U svakom mlinu koji melje iako više nema žita. Jer još ima mašte.

A dok mašte ima – Lovrak živi.

Mato Lovrak često je s posebnom pažnjom i toplinom opisivao djetinjstvo, jer je taj rani period snažno utjecao na njegov razvoj kao čovjeka i pisca. Još kao dijete pokazivao je bistrinu, dar za zapažanje, ljubav prema prirodi i osjećaj za pravdu. Dijete s dušom pjesnika i srcem pedagoga.

Vjerovao je da pozornica ima veliku odgojnu moć – čak i veću od knjige ili priče. Smatrao je da dobra dječja predstava može snažno utjecati na razvoj djeteta. U svojoj knjižici o scenskom odgoju naglašava koliko su igrokazi važni i da bi trebali biti prisutni u svakoj školi, baš kao i drugi nastavni priručnici.

Kada je 1946. godine u Zagrebu održan tečaj za buduće odgojitelje, zamoljen je da održi predavanje. Budući da to nije mogao pripremiti u tako kratkom roku, odlučio je zapisati svoja iskustva i savjete prikupljene tijekom dugogodišnjeg rada s djecom. Tako je nastala knjižica „O uvježbavanju dječjih priredaba“.

Na ideju za roman Vlak u snijegu došao je kao učitelj u školi u Velikim Zdencima. Djeca su se s jednog izleta vraćala po snježnom nevremenu, što mu je poslužilo kao nadahnuće. Roman je isprva nosio naziv Djeca Velikog Sela, no nakon nekih izmjena u završetku, djelo je ipak objavljeno.

Roman Vlak u snijegu pisao je u Velikim Zdencima, na katu škole u kojoj je živio, uz svjetlo petrolejske lampe.

Bio je i društveno angažiran – kad je u mjestu Ilovski Klokočevac gostioničar rakijom zavodio i djecu i odrasle, Lovrak je poveo pravu mini revoluciju protiv alkoholizma! Promicao je pčelarstvo kao zdraviju i korisniju alternativu – manje kotlova, više košnica!

Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao učitelj u Topuskom i Zagrebu. Nastavu je držao u raznim prostorima – od domova za starije do privatnih stanova. Djeca su dolazila i u teškim ratnim danima, jer su voljela njegov način rada i njegove priče.

Djelo Neprijatelj broj 1 prvo je izašlo na češkom jeziku, a prilikom prijevoda na hrvatski jezik, bez Lovrakovog znanja izbačeno je cijelo jedno poglavlje.

Donacijom iz 2018. godine unuka Jagoda Hodak darovala je Hrvatskom školskom muzeju originalne rukopise romana, koji su prvi put javno prikazani 8. ožujka 2019. godine, povodom 120. obljetnice Lovrakova rođenja.

Lovrak je pisao rukopisno u bilježnicama, a kasnije su rukopise prepisivali na pisaćim strojevima. U zbirci se čuvaju i ilustracije autora poput Andrije Maurovića i Danice Rusjan.

U zbirci muzeja čuva se više od 50 igrokaza (uglavnom jednočinka) te radio-igrokaza koje je pisao za školsku nastavu: naslovi poput Paviljon najmlađih, Zimski sladoled, Milom ili silom.